naslovna > Arhiva novosti > Ravnatelji i kultura odgojno-obrazovne ustanove

11.10.2010. Održan stručni skup Ravnatelji i kultura odgojno-obrazovne ustanove (04.-06.10.2010.)

Koliko smo se puta uhvatili u razmišljanju o tome jesmo li zadovoljni vlastitim poslom, idemo li svakog jutra na svoje radno mjesto ozareni, veseli, čak sretni, ili i pri samoj pomisli na to da moramo kročiti preko praga ustanove ili poduzeća u kojemu radimo osjetimo onaj karakterističan grč u želucu, laganu mučninu ili nelagodu. I u jednom i u drugom slučaju razlog našeg raspoloženja je isti. Ma koliko voljeli posao koji smo izabrali kao životni poziv, na tu našu temeljnu pozitivnu emociju uvijek utječe nešto što se u posljednjih tridesetak godina u stručnom žargonu naziva organizacijskom kulturom. Može se reći da je organizacijska kultura skup vrijednosti, obično uzetih ″zdravo za gotovo”, koje pomažu ljudima u određenoj organizaciji razumjeti koje se akcije smatraju prihvatljivima, a koje neprihvatljivima.

U tom kontekstu možemo govoriti i o kulturi škole, odnosno odgojno-obrazovne ustanove koja u najširem smislu riječi podrazumijeva i klimu, i ozračje, i zadovoljstvo, zatim sigurnost, suradničke odnose i kvalitetnu komunikaciju među svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa. Ako su nabrojeni uvjeti zadovoljeni, ako su svi sudionici zadovoljni, sve to zajedno otvara mogućnosti za kvalitetniji i učinkovitiji rad, a ako se sve sudionike osvijesti do te mjere da spoznaju važnost organizacijske kulture u svojoj školi - a to znači od ravnatelja, nastavnika, stručnih suradnika, pomoćnog osoblja do učenika i njihovih roditelja - postići će uvjete za kvalitetniji rad, ali i stvoriti sliku škole u javnosti kao jednog sigurnog i ugodnog mjesta u kojemu se cijeni ne samo znanje i kompetencije učenika i njihovih nastavnika nego i svaka osoba koja čini školu kao organizacijsku cjelinu. 

O školskoj kulturi razgovaralo se i na prošlotjednom stručnom skupu ravnatelja srednjih škola i učeničkih domova u Puli, na kojemu su sudionici imali priliku ne samo čuti nekoliko kvalitetnih plenarnih predavanja o toj temi nego su i sami mogli u pedagoškim radionicama raspraviti o tome koja je uloga ravnatelja u stvaranju školske kulture.

Govoreći o kriznom i prevencijskom menadžmentu i kulturi sigurnosti učenika od nasilja dr. Dean Ajduković, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu naglasio je činjenicu da je škola posebno složena organizacija zbog različitih dionika u odgojno-obrazovnom procesu. Tu su učitelji, stručni suradnici, učenici, njihovi roditelji, tehničko osoblje i svi oni imaju određene ciljeve pa prema tome podjelu rada i različite radne uloge, hijerarhijsku strukturu te svoj sustav upravljanja na čijem je čelu ravnatelj. Prema njegovu mišljenju temeljno pitanje svake organizacije je što i na koji način nastoji postići te zašto pojedina škola sve te svoje ciljeve pokušava postići baš na određeni način, jer sve to dovodi nas do pitanja stavova, uvjerenja, osjećanja i načina ponašanja.

Dakle, na organizacijsku strukturu, odnosno na kulturu škole, utječu unutarnji čimbenici kao što su zaposlenici škole, učenici i njihovi roditelji, ali i vanjski čimbenici među koje ubrajamo lokalnu upravu, resorno ministarstvo, a svakako jak utjecaj ima i osobni stil upravljanja svakog ravnatelja. Kad sve to skupa funkcionira na zadovoljavajući način onda to škola prenosi novim članovima kao ispravan način ponašanja, uvjerenja, osjećaja ili stavova. Može se to oslikati na jednostavnom primjeru: kad u školu dođe novi nastavnik ili nova generacija učenika, oni posredno saznaju od učenika i drugih nastavnika kakva kultura vlada u toj školi.

I kako je to u svom izlaganju istaknula dr. Vlatka Domović, profesorica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, školska kultura je konkretan tip organizacijske kulture i vidimo ju kao vrijednosti, vjerovanja i značenja koja ljudi pripisuju svojim iskustvima u školi. Zato se često u tom kontekstu govori o bivšim ravnateljima, o njihovoj ″vladavini″, školski prostori su ukrašeni simbolima, sportskim peharima, a mnoge se stvari prepoznaju preko ceremonija i načina kako se organizira, recimo, proslava dana škole, kako se organiziraju informacije za roditelje, roditeljski sastanci i mnoge druge stvari. Školsko se ozračje, prema tome, može shvatiti kao relativno trajnu kvalitetu školske sredine koja utječe na ponašanje njezinih članova i koja se temelji na zajedničkoj percepciji ponašanja u školi, a pod utjecajem je formalne organizacije, neformalne organizacije, ličnosti sudionika i upravljanja školom.

Valja pritom naglasiti da kultura svake organizacije ima veliku snagu i da djeluje na pojedince na način da čini pritisak da se konformiraju s onim što se smatra prihvaćenim oblicima ponašanja. Istina, svi imamo potrebu kao pripadnici određene zajednice konformirati se s normama za koje znamo da postoje i to nam olakšava funkcioniranje u bilo kojoj situaciji, jer ako toga nema onda pojedinci dolaze u sukob s ostalim pripadnicima zajednice.

Kultura škole negdje se može iskazivati kroz orijentaciju na učinak, odnosno na rezultate na natjecanjima, negdje na naglašavanju kvalitetne komunikacije, negdje na naglašavanju doprinosa individue u grupnom postignuću. U nekim školama kultura se ogleda kroz naglašavanje statusa i moći, kroz kvalitetnu komunikaciju, kroz smanjivanje bilo kakvih nejasnoća postavljanjem jasnih kriterija i pravila ponašanja.

Volimo reći da škola mora postati organizacija koja čini i svi u njoj se trebaju razvijati i rasti kako bismo odgovorili na sve postavljene zahtjeve, ali moamo biti svjesni toga da mnoge promjene i reforme ovise uvelike o onome što volimo zvati školskom klimom, školskim ozračjem ili kulturom škole. To je nešto po čemu se učinkovite škole razlikuju od onih koje to nisu – istaknula je dr. Domović.

Nezaobilazno je pitanje kakva je uloga ravnatelja u stvaranju i promjeni kulture škole. Pritom valja biti svjestan činjenice da je glavna poluga utjecaja u organizaciji moć vođenja i upravljanja, jer ravnatelj ima posebnu socijanu moć u odnosu na sve zaposlenike, pa prema tome može koristiti svoju socijalnu moć za održavanje ili mijenjanje kulture škole. No, ne treba zaboraviti da je kultura vrlo otporna na promjene i to je logično, jer svaka promjena donosi neizvjesnost i određene rizike. Ravnatelji moraju uvijek biti svjesni toga, ali i znati da su promjene u organizaciji često posljedica promjena u okruženju škole, odnosno vanjskog pritiska koji može biti formuliran kroz zakonske promjene ili nekako drukčije, ali mogu biti isprovocirane i nekom izvanrednom situacijom koju nazivamo krizom i koja uvijek otvara mogućnosti za nove opcije i rješenja.

Ravnatelji su uvijek u teškoj situaciji zbog svoje vodeće uloge i zbog odgovornosti koje imaju i za svoje i za tuđe rezultate, odgovorni su za usluge koje škola pruža svojim korisnicima uključujući sigurnost učenika i nastavnika, odgovorni su za korištenje resursa te za profesionalni razvoj zaposlenika kao i svoj vlastiti. Konačno, ravnatelji moraju biti oslonac svojim zaposlenicima, moraju biti dobri rukovoditelji bez obzira preferirali proaktivni ili reaktivni stil upravljanja.

Pitanja je jako puno, o njima se je raspravljalo tri dana i raspravljat će se još danima, mjesecima i godinama, kao što se već desetljećima razgovara o kulturi odgojno-obrazovne ustanove. O tome kakva je uloga ravnatelja u stvaranju kulture svake pojedine škole, o tome što se u pojedinim školama poduzima kako bi se unaprijedilo i poboljšalo klimu, komunikaciju, ozračje i sve ostale silnice koje čine kulturu škole razgovarali smo na svojevrsnom okruglom stolu s nekolicinom srednjoškolskih ravnatelja. Našem pozivu odazvali su se Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja i ravnateljica Upravne i birotehničke škole u Zagrebu, Čedomir Ružić, ravnatelj Srednje škole Mate Blažine iz Labina, Vlado Prskalo, ravnatelj Srednje škole Matije Antuna Reljkovića iz Slavonskog Broda, Suzana Jambrešić, ravnateljica Učeničkog doma Dora Pejačević iz Zagreba, Tonči Vlahović, ravnatelj Klesarske škole u Pučišćima, Damir Jelenski, ravnatelj Gimnazije Tituša Brezovačkog iz Zagreba, Edita Stilin, ravnateljica Učeničkog doma Sušak u Rijeci i Vojislav Kranželić, ravnatelj Ekonomske i Birotehničke škole u Bjelovaru.

(Marijan Šimeg - Ravnatelji i kultura odgojno obrazovne ustanove, Školske novine, listopad 2010.)

 

Preuzimanje:

Program stručnog skupa - pdf
Prezentacija Državne mature 2010. - pdf
Ravnatelj kao komunikator - pdf
Školsko ozračje i uspješnost škole - pdf
Krizni i preventivni menadžment - pdf
Izazovi nove organizacijske kulture - pdf
Hrvatski kvalifikacijski okvir I - pdf
Hrvatski kvalifikacijski okvir II - pdf

Zaključci Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja sa stručnog skupa u Puli - pdf

Poveznice:

Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja - mrežna stranica UHSR-a

Fotogalerija:

Okrugli stol

Suzana Hitrec:
Kad se govori o kulturi ustanove valja naglasiti da je ključna uloga ravnatelja. Znamo da je važno da svi budu zadovoljni - i učitelji, stručni suradnici, pomoćno osoblje, učenici, njihovi roditelji i mi ravnatelji - jer ako su svi zadovoljni onda se mi osjećamo dobro i lakše obavljamo posao, a u konačnici to je jedan od kriterija da opstanemo u ovoj ulozi u kojoj jesmo. Svi bi se trebali prisjetiti onoga trenutka kad smo postali ravnatelji. Što smo mislili, koje smo ciljeve imali. Većina od nas je upravo htjela unaprijediti ili promijeniti postojeću kulturu svoje škole. Možemo se prisjetiti što smo tada pokušavali i jesu li ti pokušaji vodili našem cilju ili smo morali mijenjati svoje ponašanje.
U prvom svom mandatu sam puno toga željela promijeniti i moram priznati da to nije naišlo na odgovarajuće i brze rezultate, jer moji suradnici nisu bili na to spremni. To je bila dobra lekcija i pouka da treba promijeniti metode i brzinu i puno više osluškivati i promatrati sve oko sebe. To je ključno u kulturi škole, jer ona se također mijenja i sami znamo da danas ništa nije kao što je bilo prije recimo pet ili deset godina. Primjerice, što učenici žele, kako se ponašaju, što profesori i ostali djelatnici žele.


Edita Stilin:
Napisala sam knjigu u kojoj sam se dominantno bavila upravo kulturom učeničkog doma. Kad sam došla u učenički dom u kojemu sam ravnateljica ništa mi se nije svidjelo, niti kako zgrada izgleda iznutra, način na koji se učenici hrane, kako se s njima radi i kako ih se podupire u njihovom školskom uspjehu, nije mi se svidio čak ni upis učenika. Javnost je također na učenički dom gledala kao da je to sivi dom u kojem su djeca poludelinkventna jer nemaju drugog izbora. Moja misija je bila polako to početi mijenjati. Najprije sam željela promijeniti ekonomske čimbenike i stvoriti uvjete za estetsko uređenje doma. Korak po korak smo mijenjali standard ustanove, njegovu unutrašnjost, namještaj, ozračje, jer smo znali da kad se učenici nađu u uređenom prostoru manje će ga devastirati nego kad su u nekom neuglednom i neuređenom okruženju. Nakon toga počeli smo mijenjati način kako odgajatelji pomažu učenicima pri učenju, kako ih kontroliraju, a važno nam je bilo promijeniti i suradnju s roditeljima. Konačno, odlučili smo otvoriti dom prema javnosti, prema svima koji nas okružuju, da nas bolje upoznaju, da shvae da smo drukčiji od drugih. Podižući standard postigli smo to da nam se u posljednjih nekoliko godina za upis prijavljuju samo odlični i vrlo dobri učenici koji postižu stopostotnu prolaznost u školi, da je među njima postotak odličnih i vrlo dobrih u srednjoj školi oko 70 posto. Godinama u našem učeničkom domu nije bilo isključenja učenika iz doma i silno se trudimo da imamo svoje znakove koji nas definiraju - od internetskih stranica, vizitki. Sve se je to događalo unutar naše kuće i taj promijenjeni kulturološki aspekt ustanove učinio nas je prepoznatljivima i prema učenicima i prema prosvjetnoj vlasti na lokalnoj i državnoj razini. Promjenama u vlastitom dvorištu pokrenuli smo i ostale riječke domove i potaknuli stvaranje pozitivne kompeticije među domovima u smislu koji će dom biti bolji i kalitetniji. Zadovoljni smo onime što radimo i što smo postigli i kad se kroči u naš dom zasigurno morate osjetiti jednu pozitivnu energiju.


Tonči Vlahović:
Klesarska škola u Pučišćima u svom sklopu ima učenički dom i to je bila jedina mogućnost našega preživljavanja jer nismo mogli računati isključivo na djecu s otoka Brača kao naše potencijalne korisnike. Kad sam prije dvadeset godina postao ravnatelj sve nas je mučila dilema je li vrijeme klesarstva prošlo i trebamo li se preorijentirati na gimnazijski program. Na sreću, uspjeli smo uvjeriti i same sebe i naše okruženje da nam je misija da ostanemo u klesarstvu budući da je naša baština u klesarstvu i obradi kamena prebogata da bismo si dopustili takav luksuz, kao što si je priuštila Grčka, da Hrvatska ostane bez jedine takve strukovne škole. Uspjeli smo opstati, ali smo proširili svoje programe i na trogodišnji obrtnički i na četverogodišnji tehnički smjer. Shvatili smo da je potencijal učenika različit i da moramo učenicima s manjima potencijalom omogućiti završetak obrtničkog smjera, a onima s većim potencijalom dati mogućnost da napreduju u tehničkom smjeru. Jedna od dobrih stvari je i kvalitetno ozračje u škole, jer nastavnici koji bi došli k nama, iako bi s vremenom imali priliku zaposliti se u nekoj drugoj školi, ostajali bi kod nas upravo zbog te klime koja kod nas u školi vlada. Upis učenika, kad se gleda kvaliteta, daleko je od onoga što bismo voljeli, ali mi smo zadovoljni i sretni jer znamo da smo veliku stvar napravili i kad učenika od kojega su gotovo svi digli ruke dovedemo do kruha, do zanimanja i osvijestimo ga do te mjere da je zahvalan školi što mu je dala priliku za uspjeh u životu. Klima škole i njezina kultura za učenike i nastavnike je itekako bitna i ako se postigne da ljudi budu zadovoljni i da im nije teret ulaziti u školsku zgradu, onda se lakše radi i lakše se preživljava. Naši nastavnici su dijelom putnici i ja kao ravnatelj nerijetko automobilom odlazim po njih do trajektne luke i vozim ih do škole, ali o tome se uopće ne razmišlja niti kao o problemu ni kao žrtvi nego kao o nečemu posve normalnom.


Suzana Hitrec:
Važna je pripadnost kolektivu i događa se često da ljudi iz Zagreba dobiju zaposlenje izvan grada i često nikada više ni ne traže posao u gradu, a bilo bi im puno jednostavnije i lakše i zbog putovanja i zbog mnogih drugih stvari. Nama je važnije nešto drugo i često nije kriterij da želimo raditi u školi koja nam je preko ceste u naselju, već da radimo tamo gdje mislimo da su dobri odnosi, gdje je kvaliteta škole visoka, gdje je dobro vođenje i izvrsni rezultati učenika.


Damir Jelenski:
Kad je riječ o ozračju u školi, mnogi od nas smo ga doživljavali intuitivno. Kad sam postao ravnatelj prva stvar koja mi je smetala je bilo postojanje u kolektivu takozvanih klanova, grupica ljudi koji međusobno nisu komunicirali, koji nisu željeli surađivati. Puno mi je pomoglo sudjelovanje na skupovima naše udruge na kojima sam starije i iskusnije kolege ravnatelje mogao upitati za savjet kako takve stvari rješavati. Pomogle su mi i različite forme edukacije kako bih mogao analizirati probleme i pokušati ih rješavati. Na brojnim radionicama u okviru skupova koje je u proteklih nekoliko godina organizirala naša udruga dobili smo nešto što nije alat za rješavanje određenih situacija nego je prije svega misao, ideja koju svatko od nas može iskoristiti u svom radu.
S takvim novim iskustvima sam onda i sam mogao nešto pokrenuti u svojoj školi, postići da većina zaposlenika prihvati moje ideje. Uvijek se susrećemo s problemom brzine promjena i ja sam se nadao da ću sve promijeniti u samo tri mjeseca. A onda mi je jedan član školskog odbora pokušao objasniti da to baš i nije tako. Rekao je da je škola kao Titanik i da je sigurno da će brod kad tad udariti u neku prepreku i potonuti ili ne potonuti. I ma koliko ja trčao naprijed-nazad tražeći rješenja, taj brod će i dalje ići svojim smjerom jednakom brzinom.
Shvatio sam da to vrijedi i za naše profesore i da ih mi ravnatelji moramo osvijestiti o tome da se nalaze na velikom brodu i što god radili na palubi - vrlo korisno ili samo smetali - taj brod će uvijek ići dalje ako smo ga mi ravnatelji usmjerili. Stoga moramo biti svjesni činjenice da se svakoj školi, kao i brodu, može dogoditi potonuće iz vrlo trivijalnih razloga. Dakle, brzina naših zacrtanih promjena je uvijek manja od željene i moramo se prilagoditi onima najsporijima. Kad to shvatimo, onda nam je lakše jer ne može sve ovisiti o nama, već o našim kolegicama i kolegama iz zbornice koji ne mogu uvijek slijediti baš sve naše ideje, a pogotovo ne rokove koje smo si zacrtali. Kad se sve naše ideje poslože, prođe i nekoliko godina, cijeli ravnateljev mandat i onda stvari treba analizirati, valorizirati i tražiti od svojih nastavnika da ocijene i procjene što smo i kako radili. Došli smo do spoznaje o kvalitetnom ozračju u školi koje je samo stepenica do sretnog ozračja. Činjenica je da svi mi gajimo iluzije i željeli bismo svakoga dana u školu ulaziti sretni i zadovoljni. U tome nam i kurikulum može pomoći, ali nas također može odvesti i u posve pogrešnom smjeru. Zakonski okviri su nam ograničavajući čimbenik iako mislim da će najnoviji pravilnik o ocjenjivanju donijeti malo više osmjeha na lice nastavnicima, a o financiranju obrazovanja bolje je i ne govoriti u ovim kriznim vremenima.
Želio bih ponoviti jednu rečenicu kolegice profesorice koja je uvijek kritizer i koja se nikad nije ustručavala reći istinu o svemu, a rekla mi je da nakon pet godina mojih nastojanja da nešto promijenim u školi konačno sada u svaki od pet razreda kojima predaje ulazi s osmjehom na licu. Prema njenim rječima u školi smo napravili obazovnu i kulturnu oazu i naši učenici i profesori će od sada misliti da je to normalan oblik funkcioniranja u školama u Hrvatskoj, što nažalost nije točno. Možda i nije najbolje da postoji oaza u kojoj se osjećaju drukčije, ali neka barem malo uživaju u njoj.


Vojislav Kranželić
To je u svakom slučaju dobar zalog za njihovu budućnost, za njihovu pozitivnu energiju i želju za mijenjanje svijeta, a to je nešto s čime škola ide naprijed, jer učenici i djelatnici moraju biti sretni i zadovoljni kad u školu ulaze, a ne samo kad izlaze iz nje.


Damir Jelenski:
Naravno, škola i po tome postaje prepoznatljiva, a o tome govori i činjenica da je prije samo pet godina upisni prag bio na 50 bodova, a danas je i iznad 60 bodova jer nam dolaze sve zahtjevniji učenici koji u školi prepoznaju to nešto posebno. Maturanti kad odlaze iz škole ispunjavaju ankete i ne nalaze nam nikakve greške niti zamjerke što također svjedoči da imamo uspjeha u ostvarivanju svojih ideja, pri čemu moram istaknuti da kolege danas razgovaraju i surađuju više nego ikada. Želio bih takvu visoku razinu ozračja i kulture škole održati i imam veliko poštovanje prema kolegama ravnateljima koji su u tome uspjeli, jer znam da je puno lakše doseći visoku razinu funkcioniranja škole i njezine kulture nego ju nakon toga godinama zadržati. I zato bi na nekim sljedećim okupljanjima trebali puno razgovarati upravo o toj temi - kako održati visoku razinu kvalitete odnosa u školi i pozitivnog ozračja među svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa.


Suzana Hitrec:
Ubuduće ćemo se svi morati puno angažirati upravo na izgradnji kvalitetnog ozračja i morat ćemo tražiti nove oblike i metode jer nam iz godine u godinu dolaze nove generacije učenika i profesora koji imaju drukčije obrasce ponašanja i morat ćemo mijenjati ne samo svoje metode rada nego i kulturu škole.


Vlado Prskalo:
Pamtim u Hrvatskoj jako puno dobrih primjera obrazovne prakse još iz bivše džave i mora se reći da su i tada škole ovisile o kvaliteti nastavnika koji su u njima radili. Nastavnici su krvotok škole i u svim istraživanjima postavlja se temeljno pitanje: kako postaviti školu i zbornicu da i najbolje ideje ravnatelja budu ostvarene? Jedini je način da devedeset posto nastavnika budu uz ravnatelja i da ga podržavaju i slijede. I upravo zato je kultura škole izuzetno važna. Imao sam priliku upoznati i školski sustav u Nizozemskoj i vidjeti što njihovi učenici postižu nakon što završe srednju školu: oni istoga trena mogu samostalno raditi. To se postiže time što je u glavama i ravnatelja i nastavnika samo jedna misao, a to je da moraju raditi najbolje, a ne osrednje. Želio bih da nešto takvo zaživi u našem školskom sustavu, jer nije dovoljno imati nekoliko ili desetke škola koje su kvalitetni primjeri dobre prakse. Sve škole moraju biti primjer dobre prakse, cijeli školski sustav mora biti postavljen tako, a na najmanji mogući broj treba svesti one škole koje nisu dobre.
Školsko ozračje je izuzetno važno i za učenike, i za ravnatelje, i za nastavnike, jer dugoročna korist će biti samo ako imamo kvalitetnu situaciju u školama, a toga nema bez kvalitetne edukacije. Nama edukacije moraju biti drukčije, jer postojeće nisu postigle svoj cilj. Ljudi ih prolaze, dobivaju i potvrde, ali nije to ono što bismo željeli. Jer trebalo bi nam dati puno više sadržaja koje ćemo svi skupa moći primijeniti u odgojno-obrazovnom procesu, u izgradnji kvalitetnih odnosa u školama. Jest da su edukacije prilagođene sustavu koji imamo, ali upravo je bit u tome da moramo mijenjati takav sustav. Moramo se vratiti u vrijeme kad ćemo cijeniti kvalitetnog nastavnika u školi, jer danas nam se prečesto događa da nam se u školama zapošljavaju ljudi koji su došli iz propalih formi i tako spašavali golu egzistenciju. Od vrhunskog liječnika, inžinjera strojarstva ili znanstvenika mala je korist, jer oni nisu za školu. Oni sve svoje znanje jednostavno ne znaju prenijeti učenicima i ono malo ispita iz pedagogije, didaktike, metodike koje polože kao uvjet nisu im dovoljni za kvalitetno obavljanje posla.
Iz dana u dan suočavamo se s lavinom loših informacija - govori se o malim plaćama, o tome da učitelji nemaju troškove prijevoza, toplog obroka, božićnice - i ljudi u zbornicama o tome razmišljaju, a ne o tome kako će kvalitetno odraditi svoj posao. Činjenica je da nemamo puno novca u sustavu, a i to malo što imamo loše trošimo. Bacamo u provaliju, a uopće ne znamo što će od toga biti. Trebalo bi, dakle uvesti kvalitetnu edukaciju nastavnika i njihovo bodovanje, isto tako i edukaciju i vrednovanje ravnatelja i tu bih uputio kritiku i bivšoj ministrici koja je prije više od petnaest godina ukinula edukaciju ravnatelja. Jer, možete vi biti dobar i vrhunski nastavnik, no niste se školovali da budete ravnatelj. Profesionalizacija ravnatelja je neophodna, a svi naši primjeri dobre prakse su zaobilaženje sustava. Ono što je dobro ne može biti eksperiment nego sustav treba omogućiti da to dobro bude kriterij i mjera postignuća te cilj kojemu svi trebaju težiti.


Vojislav Kranželić:
Da bi se održala određena razina postignuća treba motivirati ljude u školama i postaviti se kao ravnatelj koji nije eksponirani lider, nego da ravnatelj djeluje tako da svi zaposlenici misle da su oni u svemu sudjelovali i odlučivali. U to treba uključiti i učenike - od onih najosnovnijih stvari da su pobojali hodnik ili razred onako kako su oni htjeli i da osjećaju da je to njihova odluka. Isto je i s profesorima. Ravnatelj ih treba podržati u svim njihovim projektima i idejama, ali ih i modificirati i usmjeravati u željenom smjeru. Tek tako se može stvoriti školsko ozračje u kojemu će svi biti zadovoljni, jer ako nisu subjekt u stvaranju cjelokupnog procesa, onda i ravnatelj sa svojim najboljim idejama neće uspjeti. Možda će škola prema van izgledati i funkcionirati sjajno, ali to nije to i svi uspjesi će pasti na neplodno tlo. Uspjeh će u tom slučaju biti samo privremen. Zato je jako važno kako se stvari poslože u školi, kakvo se ozračje stvori i još je važnije nastojanje da se ono održi, jer ravnatelj može otići u mirovinu ili biti smijenjen u proceduri reizbora, no u školi moraju ostati ljudi koji su navikli na kvalitetan način rada pa škola može i dalje funkcionirati bez većih potresa ili problema.
Koliko je ravnatelj krvi prolio za sve to, koliko je prekovremenih sati i dana utrošio na stvaranje kvalitetnog ozračja, koliko je edukacija prošao da bi se osposobio za kvalitetno rukovođenje – to nikoga ne zanima. No, to je posao ravnatelja koji sve to mora napraviti, mora potaknuti svoje zaposlenike i učenike da ga slijede i podrže u njegovim nastojanjima i to je bit cjelokupne školske kulture.


Suzana Jambrešić:
Mislim da sam u pet godina mandata uspjela stvoriti pozitivnu klimu u našem domu i da sam promijenila mnogo toga na bolje. Prije nepunih šest godina dom je imao 90 učenica i 30 studenata. Djece je svaki dan sve manje i u domovima koji nemaju učenika popunjavaju se mjesta studentima. Danas više nemamo studenata, dom je pun, a lista čekanja još uvijek postoji i to je pokazatelj svega što smo napravili u domu zahvaljujući mom timu i svim zaposlenicima doma. Istina je ono što je kolega rekao da morate imato 90 posto ljudi koji će vas pratiti i ja mogu reći da me moji zaposlenici prate. Teško im je, slušaju, rade, nude svoja rješenja, vide rezultate i svjesni su da je to što radimo dobro. Jedan od naših najvećih uspjeha je ekologija kojom se bavimo doslovce u centru Zagreba. Imamo vrt u kojemu gajimo bundeve svih vrsta i to sve rade naši odgajatelji zajedno s učenicama, svi se tome vesele, zahvaljujući tome putuju, prisutni su u medijima.


Vojko Kranželić:
Kad imate neki rezultat, na temelju njega se mogu postavljati zahtjevi, jer ako nite ništa napravili ne možte ni zahtijevati ništa. Kad postoji postignuće, ljudi će rado krenuti dalje jer imaju odskočnu dasku s koje preskaču sve veće prepreke i zadatke koje su si sami postavili. A na osnovi rezultata lakše je doći i do novca, do sredstava koja škola traži od nekoga. Mali projekt može donijeti rezultat, ali on automatski tjera na nešto veće i to onda postane način razmišljanja i funkcioniranja - da jedan projekt za sobom vuće drugi i tako u nedogled, a svi uključeni se osjećaju sve bolje i motiviraniji su za daljnji rad i imaju dodatne snage. Takva kultura škole i pristup da se iz onoga što je stvoreno može stvoriti još i više vodi kvaliteti odojno-obrazovnih ustanova.


Vlado Prskalo:
Kultura škole danas obuhvaća doslovce sve silnice našega života. Nije nevažno kako ćemo se odjenuti, hoćemo li izlaziti iz prostorije kad neko drži predavanje, hoćemo li biti neobrijani, kakve ćemo poruke pisati na facebooku. I privatni život ravnatelja podliježe tim pravilima jer on je uzor i primjer svima, netko tko odašilje vjerodostojne poruke svojim učenicima i zaposlenicima. I upravo zato se ravnatelji moraju educirati, premda je učenje dobrovoljno.


Čedomir Ružić:
Imao sam puno prilika upoznati ostale školske sustave i drago mi je da mogu i od svojih kolega iz hrvatskih škola puno naučiti i da se sva pitanja bitna za naš posao stavljaju u fokus naših interesa i rasprava. A kad odemo u inozemstvo obično ta iskustva i spoznaje doživljavam kao povratak u budućnost. Uvijek na takva studijska putovanja povedemo i nastavnike i učenike kako bi se svi mogli uvjeriti u to o čemu pričamo. Po povratku smo svi zadovoljni onime što smo vidjeli, ali i mogućnošću da barem dio iskustava i spoznaja do kojih smo došli možemo primijeniti u vlastitoj sredini. Sudjelovao sam i u nekim povjerenstvima koja su radila na pedagoškom standardu, na programu osposobljavanja ravnatelja, samovrednovanju škola i uspjeli smo u te programe implementirati i neke spoznaje i iskustva koja smo vidjeli i kod naših susjeda ili u nekim udaljenijim državama.
No, ako težimo Europi, ako težimo određenom standardu onda moramo to implementirati i u vlastitoj sredini. Najbolje je ako se to uspije sa svojim nastavnicima, učenicima i njihovim roditeljima i važno je da u cijelom tom procesu i mi kao ravnatelji budemo prisutni, da povedemo, aktiviramo i pokrenemo procese, ali je još važnije da delegiramo dio poslova na sve njih kao naše najbliže suradnike. U protivnom ćemo se slomiti ili se pitati što nam je to trebalo ako nećemo dobiti odaziv kakav smo očekivali. Hrabri nas to što učenici i roditelji s velikim veseljem sudjeluju u projektima, što u mnogim situacijama djelujemo proaktivno, dakle preveniramo probleme, a ne da ih rješavamo post festum zajedno s nekakvim timovima za krizne intervencije tek kad se nešto neželjeno dogodi. Ravnatelji imaju svoje vizije, imaju svoj put i važno je da te svoje misli, ideje i vizije prenesemo na učenike i na svoje djelatnike.

 
Suzana Hitrec:
Sve to lako zaživi i iako mislimo da neke stvari neće ići, da se neka pravila dovoljno ne poštuju, da moramo stalno pribjegavati nekim zbranama i ograničenjima, činjenice govore suprotno. Ustvari, našim učenicima pravila i određena ograničenja trebaju i više nitko ne prigovara u smislu da je nešto u nekoj drugoj školi dopušteno, jer svatko zna da je naša škola naša oaza, mi smo svijet za sebe u kojemu vrijede određena pravila kojih se svi pridržavamo. S kritičnom masom i sa mnogo tih oaza u Hrvatskoj mi ćemo djelovati na cijeli sustav. Koliko god to bilo nekima čudno moramo ustrajati na svom poslu, a svaka različitost daje kvalitetu sustavu u cjelini. Ako smo svi jednaki, onda sustav nema nikakvog životnog soka. Moramo biti različiti i to mora biti odraz onoga što radimo svatko u svojoj školi. Zakonska, finacijska i kulikulumska ograničenja možemo prevladati svojim osobnim stilom, autonomijom koje nemamo dovoljno, ali ju tražimo, i s povjerenjem u sebe, u svoju školu, svoje profesore i učenike, jer sve što smo napravili napravili smo upravo zahvaljujući činjenici da smo se oslonili na vlastite snage. Živimo svoj san, gajimo te vrtove i oaze i nastojimo da školsko ozračje bude što kvalitetnije i da ga takvim zadržimo što dulje. To se jako lako prepoznaje. Dovoljno je samo otvoriti vrata, proviriti u školu i odmah vam je sve jasno. Nitko si ne treba umišljati neke stvari, ali činjenica je da na ozračje škole ravnatelj ipak ima najjači utjecaj.


Umjesto zaključka možemo konstatirati samo nekoliko stvari. Rasprave nikada neće završiti, jer nema univerzalnih receptura kad je riječ o kulturi škole kao odgojno-obrazovne ustanove, jer svaka je škola posebna ustanova i nijedna druga na kugli zemaljskoj nije joj ni slična. I kao što su sve škole formalno-pravno i organizacijski međusobno vrlo slične, jednako tako su gledajući njihov unutarnji ustroj, klimu, ozračje, komunikaciju - jednom rječju kulturu svake pojedine škole – možemo jedino zaključiti da je svaka škola u tom pogledu pravi unikat, neponovljiva i jedinstvena.